Bertha Dudde, br. 2785, 24 Lipanj 1943

Ljudi će biti zahvaćeni sveopćom obeshrabrenošću, obzirom na razaranja koja ostvaruje ljudska volja. Osvanut će vrijeme kada nitko više nije siguran da će sačuvati svoju imovinu i dobra, a ovo je također znak vremena Kraja, kako bi ljudi bili ozbiljno upozoreni da prezru dobra svijeta, da teže samo duhovnim dobrima i da se pripreme za Kraj, koji svih tako skoro očekuje. To će biti zastrašujuće (tjeskobno) vrijeme, i ljudi više neće namicati gotovo nikakvu volju da drugačije oblikuju svoje živote, jer će prepoznati prolaznost svega onoga što poduzimaju i život će im izgledati nepodnošljiv. Međutim, obzirom na blizinu Kraja, ovo stanje patnje je nužno za ljude, koji još samo kroz to mogu doći do spoznaje da zemaljski život nije glavna svrha postojanja. Svako stvorenje će imati priliku osjetiti borbu u vremenu Kraja, jer ona ima učinak čak i u životinjskom – i biljnom svijetu, posljedica čega su sve brža preoblikovanja (promjene oblika). A isto tako će i ljudi morati prijevremeno privesti kraju njihov zemaljski put, dijelom kroz djelo uništenja kojeg će ljudska volja dovesti do ostvarenja, a dijelom putem Božanske intervencije koja također traži mnogobrojne ljudske živote. Međutim, sve ove žrtve trebaju opet pomoći preživjelima spoznati, posljednji (potonji) moraju biti svjesni kako brzo smrt može okončati život, tako da se sjete svojih duša i života poslije smrti. Ljudima pred oči mora biti dovedena smrt, jer u suprotnom oni previsoko cijene život kao takav, i tako su u opasnosti zaboraviti stvarnu svrhu njihovog zemaljskog života. A to sada zahtijeva iznimno bolna iskustva, jer ljudi prolaze ravnodušno (bešćutno) mimo patnje i nevolje, ako ona nije iznimno velika ili zapanjujuća. Ljudi još ne uspijevaju razlikovati ispravno od neispravnog (pravdu od nepravde), imaju na umu jedino vlastitu korist, i dobrim zovu sve što im takvu donosi. I ne misle na bližnjega i njegovu nevolju. A tako je Božji protivnik pobijedio (dobio igru), budući da još nije prepoznat u njegovom najgorem djelovanju, nego nailazi na suglasnost (dopuštenje) i toleranciju. Ali, dok čovjek ne dođe do spoznaje da je vođen od strane zlih sila, dok se ne zgrozi nad svojim ponašanjem, on neće  naći pravi put. Zbog toga mu nepravda mora biti dovedena tako blizu, on treba na sebi samome iskusiti što čini nemilosrdnost (bezobzirnost, neprijaznost), i on mora, kroz vlastitu patnju, sebe promijeniti, on mora sebe odvratiti od ponašanja ljudskog roda, koji je pod utjecajem Sotone… A on će to učiniti jedino kada prepozna ništavnost zemaljskih dobara, koja jedino rasplamsavaju pohlepu (požudu) i grijeh, koji vode do najvećih zločina. Jer, to su jedino zemaljska dobra, zbog kojih ljudi sebi nanose najveću patnju… Neće trajati još dugo vremena da je sve izloženo (izvrgnuto) propadanju, a ovo kratko vrijeme će još morati biti vrijeme neiskazive patnje za čovječanstvo, jer je ono daleko od toga da sebe pripremi, i tako premalo razmišlja o životu poslije smrti. Ali, Bog primjenjuje sva sredstva da usmjeri njihove misli na to, i tako On dopušta (omogućuje) ono čemu teži ljudska volja, da još spasi ljude, budući da im prikazuje prolaznost zemaljskih dobara i fizičkog života, i kroz to ih želi dovesti do prepoznavanja (spoznaje).

AMEN