Bertha Dudde, br. 3805, 19 Lipanj 1946

Za vječnost ne treba očekivati duhovni napredak, kada je čovječanstvo doseglo najnižu duhovnu točku, da ono više ne prepoznaje niti priznaje Boga, Jer onda je ono potpuno odvojeno od Boga, i stoga također bez ikakvog priljeva snage, koja jedina osigurava duhovni uspon. Mala udaljenost od Boga može lako biti otklonjena, jer tada duhovno još uvijek stoji u krugu strujanja Božanske Ljubavi, čija ga snaga neizbježno nagoni uvis. Ali, kada je udaljenost postala tako velika, da duhovno boravi izvan ovog kruga strujanja, onda je ono također sasvim bez snage, i približavanje Bogu mu više nije moguće, jer onda veći utjecaj ima protivna snaga, koja ga vuče dolje k sebi. Ali, ako je čovječanstvo prispjelo do ovog stupnja razvoja, odnosno, ako je tako daleko nazadovalo u razvoju, onda je duhovno također proigralo pravo da na Zemlji vodi egzistenciju kao ljudsko biće, budući ona kao jedinu svrhu ima viši razvoj, a ono ovu svrhu potpuno zanemaruje. Stoga tada za ovo čovječanstvo završava jedan razvojni period. Zemlja na neki način gura od sebe sve duhovno, koje se nalazi na višoj razini razvoja, ako ono ne živi i ne postupa primjereno ovoj razini razvoja. I onda je završen jedan period iskupljenja prema Božanskoj volji… A svaki čovjek sam može sam prepoznati trenutak, čim on poklanja pažnju duhovnom razvoju cijelog čovječanstva. Ako je dosegnuta najniža točka, gdje nedostatak Ljubavi (neljubaznost, bezobzirnost) jasno izlazi na vidjelo, ako je djelovanje Bogu-protivne sile prepoznatljivo u tome, da se namjesto stalne izgradnje posvuda događa razaranje… ako je življenje i djelovanje čovječanstva sasvim Bogu-protivno, i stoga protiv sveg Božanskog reda, onda više ne treba očekivati da se čovječanstvo u slobodnoj volji iznova umetne u Božanski red, i onda se u skladu sa zakonom od vječnosti mora odviti razlaganje svega onoga što u sebi sklanja duhovno, s ciljem sasvim novog prognanstva, kako bi u beskonačno dugom vremenu konačno stiglo do cilja, da iznova prebiva u Božjoj blizini u slobodnoj volji. Za degenerirani (izopačeni) ljudski rod nema nijedne druge mogućnosti uspona, kada je on dosegao ovu najnižu točku, kada se sva Ljubav ohladila, jer onda struja snage Božanske Ljubavi više ne može biti aktivna, a ovo znači potpuni gubitak za snagu protivnu Bogu. A Bog u Svojemu velikom milosrđu oduzima Svojemu protivniku ono što mu je postalo podložno, tako da On to iznova progoni u Stvaranje, na koje Božji protivnik više nema nikakav utjecaj. Tako je i ponovno premještanje u najtvrđu materiju, jedino djelo Božanskog milosrđa, budući je za ovo što stoji u najvećoj udaljenosti od Boga, opet stvorena nova mogućnost da pođe putem razvoja naviše, što mu više nije bio moguće kao čovjeku. A jednom će i za njega kucnuti čas iskupljenja, čak i ako nakon beskonačno dugo vremena. Ali, ne događa mu se nikakva nepravda, kada je premješten nazad u tvrdu materiju, jer je volja tako otvrdnula naspram Boga, da je on sam uzrok tome što ga Bog zavezuje na beskonačno dugo vremena. Budući se on više ne mijenja, ako je dosegnuta duhovno najniža točka, gdje ljudi više ne prepoznaju Boga.

AMEN