Bertha Dudde, br. 2426, 30 Srpnja 1942

Vrijeme za razvoj duhovnoga bilo je odmjereno tako da je potpuno dovoljno za oslobođenje iz forme, jer ono što se u tom vremenskom roku neće pokloniti pred Bogom, to zanemaruje i svaku daljnju mogućnost za napredak, i još jedino najtvrđa forma može probuditi žudnju za slobodom, no ni u kom slučaju posljednje utjelovljenje na Zemlji, gdje duhovno svoje okove više ne osjeća kao takav pritisak. Doduše, tokom nezamislivo dugog vremena svezanosti njegova protivnost je slomljena toliko da se odlučilo na služenje, tako da je onda moglo proći mnoge stadije razvoja prema gore, no te svoje volje moralo je opet biti lišeno u posljednjem stadiju kao čovjek ne iskoristivši mogućnost da se konačno oslobodi …. usprotivivši se Bogu ponovno, što se pak izražava u umnoženoj ne-Ljubav-nosti ….

I zato se ovaj period iskupljenja završava …. Duhovno ulazi u novi period razvoja, gdje ono dakle biva iznova zatočeno i na taj način prisiljeno na pasivnost, što ono tad duplo osjeća nakon stanja djelomične slobode koje je već bilo postiglo. Taj duhovni zaokret, duhovno nazadovanje, uvjetuje i novo formiranje stvaranja, koje duhovnome opet treba poslužiti za boravak.

Ono uvjetuje jedno potpuno drugo uređenje i sastav onoga što je kao vanjska forma namijenjeno duhovnome. Jer, to duhovno na Zemlji ne prevaljuje isti put, nego treba kako jače okove tako i drugu aktivnost, jednom kad joj je ona ponovno dozvoljena. A posljedično će i Zemlja koja tad nastaje biti drugačije uređena i duhovnome će pružati bezbrojne nove mogućnosti za razvoj prema gore. Takva jedna preobrazba zemlje predviđena je od vječnosti, jer Bog zna od vječnosti za protivnu volju ljudi koji u doba Kraja ovog perioda iskupljenja nastanjuju zemlju.

No prije toga On još primjenjuje sva sredstva kako bi duhovno pokrenuo na odustajanje od svog otpora, kako bi ga poštedio ponovnog svezanog stanja tokom beskrajno dugog vremena. A zadnja sredstva su patnja i zemaljske nevolje u tolikoj mjeri da ljudi moraju krenuti putem ka Bogu, ako nisu potpuno tvrdokorne ćudi i potpuno Ga se odriču. No tada je svaki povratak Bogu isključen, duhovno se mora podvrgnuti jednom novom procesu preobrazbe, jer ni u onostranom za to duhovno nema mogućnosti za napredak, pošto ono nema ništa Ljubavi, pa tako ni ikakve spoznaje, a u onostranom tek spoznaja omogućava duhovni napredak.

A duše, koje u najvećoj ne-Ljubav-i završe zemaljski život, u najdubljoj su tami i ne mogu više dospjeti do svjetla, pa je ponovni prolazak kroz stvaranje jedini put, koji nakon opet beskrajno dugog vremena vodi do utjelovljenja kao čovjek i time ipak još može dovesti do konačnog oslobođenja. No taj ponovni prolazak Zemljom tako je pun patnje da se najteža patnja na ovoj Zemlji, koju ljudi moraju proživjeti, može smatrati samo milošću, pošto ona to duhovno, dušu čovjeka, može spasiti od idućeg prolaska Zemljom, ako bude prepoznata kao ono što jeste …. kao sredstvo koje Bog primjenjuje kako bi od Njega otpalo duhovno ponovo priveo Sâm Sebi ….

AMEN