Bertha Dudde, br. 3916, 27 Listopad 1946

Mrtvi počivaju (miruju) samo po tijelu, odnosno, tijelo je lišeno svake zemaljske aktivnosti, i zemaljski-materijal je ispunio svoju, njemu od Stvoritelja dodijeljenu sudbinu, pružajući boravište još nebrojenim živim bićima u svom procesu razlaganja, sve dok se opet potpuno ne otopi (ispari) kao duhovna supstanca. Ali, duša čovjeka više nema nikakvog udjela u stanju počinka (mirovanja)  tijela; ona doduše u onostranom može prebivati bez aktivnosti, no ovo stanje nije stanje mirovanja, nego stanje nemoćne svjesnosti svoga postojanja, stanje najveće nemoći koje je mučno, jer ga duša svjesno osjeća. Zato se ne može ni govoriti o počinku (mirovanju) mrtvih, a još daleko manje kod duša koje su postigle stupanj savršenstva, (takav) da one nalaze pristup u svjetlosne sfere. Jer, ove duše su neprestano aktivne i blažene u svojoj aktivnosti. I zato je pogrešno govoriti o snu mrtvih do njihovog buđenja na Sudnji Dan… Doista će se dogoditi uskrsavanje mrtvih na taj Dan… duhovno-mrtvi na Zemlji probudit će se iz svog sna, kada će prepoznati Boga u Njegovoj veličini i moći, i kada će oni morati odgovarati pred Njegovom Pravdom. Ali ovo buđenje će biti zastrašujuće. Tako će i mnogi koji počivaju u grobovima, tjelesno i duhovno, koji već prebivaju u onostranim sferama, biti pozvani na odgovornost, jer daju prednost mirovanju smrti pred aktivnošću koja svjedoči život… Te će duše također na Dan Suda biti osuđene na obnovljeno progonstvo u materiju, tako da one sada mogu iskusiti stanje mirovanja koje im je izgledalo poželjno, a kojemu su ipak mogle umaći. Jer, ako se duša u onostranom razvija retrogradno, ona sama teži materiji, i njenoj volji će biti udovoljeno… tako treba biti shvaćeno buđenje iz grobova na Sudnji Dan… Tijelo od mesa je doista pronašlo svoj počinak, utoliko što ono više ne treba služiti duši, no njegove duhovne supstance moraju i dalje ispunjavati svoju svrhu, prema Božanskom određenju. Duše međutim treba žaliti ako one nakon smrti tijela nisu mogle ući u stanje života, i uskrsavanje na Sudnji Dan u vječni život ili u vječno prokletstvo, treba shvatiti samo tako da će oni živi (živući) na Zemlji iznenada doći do spoznaje, buđenja iz najdubljeg duhovnog sna, no zlima na Sud; jer dobri, Bogu-okrenuti ljudi i koji ispunjaju Božju volju, znaju o stanju života nakon tjelesne smrti, i potonje se ne boje, te oni i ulaze u vječni život. No, mnoge će duše morati proći obnovljeni tijek razvoja na Novoj Zemlji kroz njene tvorevine, (duše) koje su već dugo bile odvojene od ove Zemlje, imale izobilno vremena u duhovnom kraljevstvu da promijene svoju volju i postanu aktivne, koje su međutim ustrajale u njihovom nemoćnom stanju, i preferirale mirovanje smrti, i otuda postajale sve nemoćnije, tako da je samo duhovno otvrdnulo, i zrelo je za obnovljeno progonstvo u zemaljske tvorevine. Oni ustaju, kao iz svojih grobova, jer im je opet ponuđena nova mogućnost da izađu na svjetlo dana, čak i ako nakon nezamislivo dugog vremenskog perioda. Sve što je mrtvo u duhu, probudit će se na Sudnji Dan, ali ne u život, nego na Sud… Blaženi oni (blago onima) koji ne miruju u ovom snu smrti, blaženi oni koji su neprestano aktivni na Zemlji ili u duhovnom kraljevstvu, i čija aktivnost se ne sastoji u zemaljskom trudu, nego služi njihovom duhovnom razvoju… blaženi živi u duhu, koji se ne predaju inertnom snu, koji ne traže mirovanje, jer će oni živjeti u blaženstvu, i ne trebaju se bojati dana uskrsavanja…

AMEN